Choose an application

• Reference Manager
• EndNote
• RefWorks (Direct export to RefWorks)

Criminal law

Choose an application

• Reference Manager
• EndNote
• RefWorks (Direct export to RefWorks)

Criminal law

Choose an application

• Reference Manager
• EndNote
• RefWorks (Direct export to RefWorks)

Criminal law

Choose an application

• Reference Manager
• EndNote
• RefWorks (Direct export to RefWorks)

Tokom NATO bombardovanja SR Jugoslavije, od 24. marta 1999. godine do 10. juna 1999. godine, sa prostora tada Autonomne pokrajine Kosova i Metohije na teritoriju Republike Crne Gore ušlo je oko 100,000 izbjeglica. Većina njih je ušla u Crnu Goru preko opština Rožaje i Plav. Prema navodima lokalnih zvaničnika, dnevno je u Crnu Goru, preko planinskih masiva koje odvajaju Crnu Goru i Kosovo, ulazilo i do 8,000 lica. U jednom trenutku proljeća 1999. godine svaki šesti stanovnik Crne Gore bio je izbjeglica. Tvrdnja da je Crna Gora zbrinula i toplo dočekala toliko veliki broj izbjeglica prema navodima nekad republičke, danas državne vlasti Crne Gore, i međunarodne zajednice odigralo je presudnu ulogu u osiguravanju ugleda Crne Gore u ratu na Kosovu. Međutim, ovako mukotrpno izgrađen ugled ugrozili su neki događaji na samoj granici. Kao odgovor na početak ratnih dejstava, na pograničnom području opštine Rožaje raspoređene su jedinice Podgoričkog korpusa Vojske Jugoslavije. Postoji pretpostavka da su se okršaji između Vojske Jugoslavije i pripadnika Oslobodilačke vojske Kosova u graničnom pojasu Crne Gore i Kosova odigravali još tokom 1998. godine, da bi se intenzivirali početkom NATO intervencije. U takvim uslovima kolone izbjeglica su po nepristupačnom i šumovitom terenu, često planinskim stazama, ulazile u Crnu Goru. Ostaje još dosta nejasnoća što se dešavalo tokom marta, aprila i maja 1999. godine. Ono što znamo jeste da je većina izbjeglica sigurno ušla u Crnu Goru, ali da je u nekoliko slučajeva Vojska Jugoslavije pucala na kolone izbjeglica u zoni odgovornosti Podgoričkog korpusa i da je ta aktivnost kao posljedicu imala više mrtvih tokom dužeg vremenskog perioda na širem graničnom području opštine Rožaje. Vrhovno državno tužilaštvo je u optužnici, podignutoj 30. jula 2008. godine, navelo da je prilikom jednog takvog događaja, 18. aprila 1999. godine, ubijeno šest a ranjeno pet lica, a da je u drugim slučajevima koji su se odigrali od 18. aprila do 21. maja 1999. godine na više lokacija ubijeno još 11 lica. Sve žrtve su bile albanske nacionalnosti, a među njima je bilo i maloljetnih lica, žena i starijih osoba. Tužilaštvo je ovo kvalifikovalo kao ratni zločin i za isti optužilo osam lica. Cijeli slučaj će biti nazvan po selu Kaluđerski laz, gdje se odigrao i najtragičniji događaj 18. aprila 1999.godine, iako svi zločini, pa ni tog dana, nisu počinjeni na toj lokaciji. Proces "Kaluđerski laz" započeo je podizanjem optužnice sa prijedlogom za određivanje pritvora (KtS. Br. 6/08) dana 30. jula 2008. godine protiv 8 pripadnika Vojske Jugoslavije. U procesu koji je uslijedio, Viši sud u Bijelom Polju presudom (Ks. Br. 1/08) od 30. decembra 2013. godine donosi oslobađajuću presudu za sve optužene, po svim tačkama, uz odbijanje procesuiranja značajnog dijela optužnice. Na ovu presudu Vrhovno državno tužilaštvo ulaže žalbu (Kt-S. Br. 6/08) dana 25. avgusta 2014. godine. Uslijedili su odgovori branioca optuženih na žalba punomoćnika oštećenih od 10. septembra 2014. godine i žalba Tužilaštva od 16. septembra 2014. godine, kao i odgovor branioca optuženih na žalbu pumonoćnika oštećenih od 26. septembra 2014. godine. Proces je zaključen presudom Apelacionog suda Kžs. Br. 20/2014 od 8. decembra 2014. godine. Nakon sedam godina postupka i odbacivanja dijela optužnice, svi optuženi su oslobođeni. Oko ovog zločina i dalje ima dosta nejasnoća jer su se prije, tokom i nakon postupka pojavile različite informacije o samom broju žrtava, vremenu ubistava i nezakonitog pomjeranja leševa žrtava. Ostaje činjenica da još niko nije odgovarao za minimum 15 lica, među kojima je bilo i djece, žena i starijih lica, a koji su ubijeni dok su pokušavali da pronađu utočište u Crnoj Gori. U Nacionalnom izvještaju o stanju ljudskih prava u Crnoj Gori za treći ciklus Opšteg periodičnog pregleda (UPR) Ujedinjenih nacija za period 2013-2017 vlasti navode da su tužioci u slučaju "Kaluđerski Laz" u 14 predmeta povukli tužbeni zahtjev u procesima nakon donošenja Zakona o naknadi štete žrtvama krivičnih djela nasilja 2015. godine, a koji svim žrtvama krivičnih djela kažnjivih prema međunarodnom pravu garantuje pravo da se obrate pravosudnim organima radi odštete. Takođe, u predmetu "Kaluđerski laz" (i predmetu Bukovica) Tužilaštvo je uputilo Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju zamolnicu za pružanje pravne pomoći kojom je traženo da se izvrši pretraga zaštićene baze podataka radi prikupljanja dokaza za navedene događaje. Nema dostupnih podataka koji je rezultat te zamolnice. Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na prostoru bivše Jugoslavije formalno je prestao da postoji 31. decembra 2017. godine. Preostale funkcije ovog suda, uključujući nadzor presuda i razmatranje svih žalbenih postupaka započetih od 1. jula 2013. godine, u nadležnosti su tijela nasljednika - Međunarodnog rezidualnog mehanizam za krivične sudove. U februaru 2019. godine, Crna Gora je potpisala Memorandum o razumijevanju sa Međunarodnim rezidualnim mehanizmom za krivične sudove. U procesu pristupanja Evropskoj uniji, rješavanje predmeta ratnih zločina adresirano je u Poglavlju 23 (Pravosuđe i temeljna prava). U Izvještaju Evropske komisije o Crnoj Gori za 2019. godinu ocjenjuje se: "Crna Gora treba dalje da pojača svoje napore da se bori protiv nekažnjivost za ratne zločine proaktivnim pristupom i da djelotvorno istražuje, krivično goni, sudi i kažnjava ratne zločine u skladu sa međunarodnim standardima, te da takvim slučajevima da prioritet. Te napore treba da prati adekvatna finansijska podrška. Sudske odluke koje su donešene u prošlosti sadrže pravne pogreške i nedostatke u primjeni međunarodnog humanitarnog prava. Optužnice za komandnu odgovornost, saučesništvo i pomaganje i podsticanje još nijesu podizane". Adekvatno procesuiranje ratnih zločina, raparacije, suočavanje s prošlošću i izgradnja objektivne i humane kulture sjećanja ka ovim događajima nijesu samo obaveze koje država Crna Gora i njeno društvo moraju da ispune zbog svojih međunarodnih partnera, već osnov za opšti društveni napredak. Do podizanja optužnice za zločin u Kaluđerskom lazu došlo je uslijed velikog medijskog i međunarodnog pritiska. Međutim, izostanak identifikacije konkretnih izvršioca i utvrđivanja odgovornosti ukazuju na ozbiljne slabosti pravosudnog sistema, ali i manjka političke volje da se pitanja ratnih zločina prioritiziraju. Nakon slučaja "Morinj", publikacija "Proces suočavanja s prošlošću u Crnoj Gori - slučaj Kaluđerski laz" druga je u nizu u ediciji koja objedinjava ključna i autentična dokumenata iz procesa ratnih zločina u Crnoj Gori. Na ovaj način se omogućava budućim pravnicima, istraživačima i drugoj zainteresovanoj javnosti da imaju lakši uvid u sve aspekte suđenja a u cilju stvaranja osnova za buduće akcije koje bi trebalo da vode otkrivanju i procesuiranju odgovornih za ovaj ratni zločin.

Criminal law. --- Military history.

Choose an application

• Reference Manager
• EndNote
• RefWorks (Direct export to RefWorks)

Područje Bukovica predstavlja planinsku oblast koje se nalazi na sjeveru Crne Gore, u opštini Pljevlja. Za crnogorske prilike to je velika oblast, obuhvata 37 sela i proteže se uz granicu Bosne i Hercegovine. Do početka 90ih godina prošlog vijeka, bila je pretežno naseljena Bošnjacima-Muslimanima, odnosno stanovništvom islamske vjeroispovjesti. Za vrijeme oružanog sukoba u Bosni i Hercegovini, na teritoriji Bukovice koncentrisan je veliki broj rezervista Vojske Jugoslavije, policije Republike Crne Gore, ali i pripadnika paravojnih formacija. Zvaničan razlog za grupisanje ovih snaga na pomenutom području bilo je patroliranje granice u cilju spriječavanja upada muslimanskih paravojnih jedinica iz Bosne i Hercegovine i potraga za skrivenim oružjem. Prema svjedočenjima koja su prikupile nevladine organizacije za ljudska prava, tokom boravka ovih snaga na području Bukovice i njihovog traganja za neprijateljem i skrivenim oružjem, vršena su mučenje, pretresi, pljačke, maltretiranja i zlostavljanja BošnjakaMuslimana. Tokom ovih akcija, u periodu od 1992. do 1995. godine, a prema podacima protjeranih Bukovčana, ubijeno je šest osoba, dvije su izvršile samoubistvo od posljedica torture, 11 je oteto, a blizu 70 je podvrgnuto fizičkoj torturi među kojima su i bili i ekstremni vidovi ponižavanja i silovanja. Zapaljeno je najmanje osam kuća, kao i džamija u selu Planjsko, dok su skoro sva domaćinstva opljačkana. Ovo je za posljedicu imalo protjerivanje/bježanje 90 porodica, sa oko 270 članova. Upravo su nevladine organizacije i udruženja protjeranih pokrenule inicijativu za istragu ovog zločina. Međutim, zahtjev za pokretanje istrage povodom krivičnih djela počinjenih u Bukovici, Viši državni tužilac podnio je tek 11. decembra 2007. godine Višem sudu u Bijelom Polju. Istraga je završena poslije duže od dvije godine, 26. marta 2010. godine, i to uz brojne primjedbe na način njenog sprovođenja. Optužnica za tatni zločin protiv čovječnosti podignuta je 21. aprila 2010. godine protiv braće R. i R. Đ, zatim S. C, M. B. i Đ. G, pripadnika rezervnog sastava Vojske Jugoslavije, odnosno S. S. i R. Š, pripadnika rezervnog sastava Ministarstva unutrašnjih poslova Crne Gore. Suđenje je počelo 28. juna 2010. godine. Prvu presudu je Viši sud u Bijelom Polju donio 31. decembra 2010. godine. Oslobađajuću presudu i ukidanje pritvora optuženima sud je donio uz ocjenu da nema dokaza koji bi potkrijepili tezu iz optužnice da su okrivljeni svojim radnjama izvršili zločin protiv čovječnosti. Ova prvostepena presuda je ukinuta u junu 2011. godine iz proceduralnih razloga. Nakon ponovnog glavnog pretresa, Vijeće Višeg suda u Bijelom Polju je 3. oktobra 2011. godine objavilo presudu kojom je optužene oslobodilo od optužbe da su izvršili krivično djelo zločin protiv čovječnosti. Tužilaštvo se na ovo žalilo, a Apelacioni sud Crne Gore je 22. marta 2012. godine donio presudu kojom je odbio navode iz njihove žalbe i potvrdio prvostepenu presudu. Zatim je Vrhovno državno tužilaštvo protiv pravosnažne presude Apelacionog suda podnijelo Vrhovnom sudu zahtjev za zaštitu zakonitosti koji je Vrhovni sud odbio kao neosnovan 21. januara 2013. godine. Talas napuštanja bošnjačko-muslimanskog stanovništva ovog područja, tužilaštvo je ocijenilo kao posljedicu "vršenja sistematskog zlostavljanje muslimanskog življa u Bukovici, prisiljavajući ih na taj način da napuštaju svoje domove". S druge strane, odbrana je zastupala stav da je napuštanje stanovništva kontinuirani proces ekonomskih migracija zabačenog stočarskog kraja. Mnoštvo svjedočanstava, uništena sela i džamije, ipak ukazuju da težak život nije bio glavni pokretač iznenadnog i masovnog bježanja stanovništva. Slučaj "Bukovica" je i za Crnu Goru specifičan, jer otkriva moguće sistematske vojnopolicijske operacije sa ciljem protjerivanja stanovništva sa određene oblasti. Postoje indicije da su slične, ako ne i identične, operacije sistematskog maltretiranja sprovedene i u određenim pograničnim oblastima Srbije, a koje su imale i sličan ishod. Na kraju, u potencijalnim operacijama paravojnih jedinica iz Crne Gore i djelovanju tzv. "vikend ratnika", slučaj "Bukovica" ukazuje na modus operandi tih jedinica na području Bosne i Hercegovine, prije svega Foče. Izjave svjedoka i očigledni tragovi protjerivanja stanovništva ukazuju na sistematičnu i planiranu akciju usmjerenu protiv pripadnika određene nacionalnosti. Iako je slično djelovanje uočeno i u drugim djelovima Crne Gore, u periodu 1991.-1995. godine, ali u mnogo manjem obimu, tragedija Bukovice je što su žrtve ubistva i mučenja prošle kroz užase kojima su bili izloženi i Bošnjaci - Muslimani u Bosni i Hercegovini. Sa ove istorijske distance, jasno je da su ubistva i prebijanja muškaraca, silovanja žena, uništenja kuća i kulturnih dobara imali jasan cilj "da podstaknu" šire iseljavanje iz te etničke grupacije iz obuhvaćenog područja. Svaki slučaj ratnog zločina na prostoru Crne Gore ima svoje posebnosti, ali jedino su stanovnici Bukovice zapravo osjetili kompletan užas građanskog rata i sve elemente horora koji ga prate. Iako još uvijek nijesu dokazani ratni zločini i zločini protiv čovječnosti, očigledno je da vojne i policijske snage u najmanju ruku nijesu radile svoj posao odnosno da nijesu zaštitili građana Crne Gore na ovom području. Vlada Crne Gore je ovo i priznala 2008. godine, kada je potpisala sudsku nagodbu sa porodicama Bošnjaka-Muslimana koji su 1992. godine protjerani i ubijeni i isplatila oko pet miliona eura odštete. Novac je dodijeljen za 247 osobe koje se smatraju žrtvama ili su iz porodica žrtava ovog zločina. Suvišno je reći koliko je adekvatno procesuiranje slučaja "Bukovice" neophodno za održivu budućnost Crne Gore. To je nasušna potreba crnogorskog društva, i to ne zbog obaveza koje su preuzete kroz međunarodna dokumenta i proces pristupanja Evropskoj uniji, već kao osnov čvrstog i dugotrajnog međuvjerskog i međuetničkog pomirenja unutar države. Dok se to ne dogodi, sva retorički proklamovana građanska i multietnička suština Crne Gore ostaje ugrožena.

Criminal law. --- Military history.